Prvi, drugi, eno ga treći kolosjek. Koliko je sati? Đe mi je novčanik? Telefon? Smiri se, smiri se. Snaći ćeš se- govorim sebi.
Evo ga. Voz 430, kola 465, vozište 11. O, hvala Vam. Da, težak je kofer. Ostaću malo duže u Beogradu.
Sjela sam. Dobro je. Sljedećih 10 časova sam mirna.
Dobar dan. I onda ćutnja. Svi u kupeu ćute. Biće ovo zanimljiv put. I… Krećem.
Adrenalin maršira mojim venama. Volim taj osjećaj pred put.
Kupe je prepun. Od vrućine ne može da se diše. Gledam oko sebe. Dvije žene pored mene, a preko puta jedan čovjek i jedan zaljubljeni par. Na vratima kupea pojavljuje se jedna žena. Kaže da ima rezevrisano sjedište broj 13. Žena pored mene nevoljno ustaje, kao da je žena sa rezervacijom nešto kriva. Tako moja saputnica postaje žena prijatnog, malo promuklog glasa, smeđe kose sa crvenkastim sjajem. Stajala je u u džinsu i maslinasto zelenoj majici, sa nekim poluosmjehom na licu. Ima neku energiju, mislim u sebi. Mrzovoljna žena je napustila kupe, a nedugo za njom i mladi par.
Atmosfera je nekako pozitivnija, ali i dalje ćutimo.
Gledam kroz prozor. I dalje ćutim. Oči mi se sklapaju… Savladava me umor. Uspjela sam da zadrijemam.
Budim se iz sanjarenja. Razgledam fotografije na svom mobilnom telefonu. Pišem neke poruke.
Prolazi vrijeme. Pleše nekim svojim jutarnjim ritmom. Jutro je najljepši dio dana.
Moje misli se raspršavaju kao sunčevi zraci. Nosi ih vjetar. O, prija mi vjetar ovog jutra.
“Dobar dan. Vaše isprave, moliću!”, brzo smo došli do granice.
“Čime se Vi bavite, gospođo?”, carinik pita gospođu pored mene. “Ja sam informatičar. Radim u Ministarstvu odbrane.”
Nakon što je carinik zatvorio vrata kupea upitala sam gospođu na sjedištu broj 13 da li je završila elektrotehnički fakultet. Poslije pozitivnog odgovora priča do Beograda nije stala.
Gospodin preko puta se uključio u našu priču. Uporno je pokušavao istaći kako se razumije u mnogo stvari. I zaista se razumije, ali je postojalo nešto odbojno u njegovom pogledu. Govorio je nekim mirnim, ali meni jako iritantnim tonom. Vremenom je počeo da iritira i svojim odgovorima. Iz nama nepoznatih razloga, udarao je kontru po svaku cijenu. Druga žena je sve vrijeme ćutala.
Pokrenule su se mnoge teme. Odgovori g-dina Iritantnog su postajali sve čudniji i sve namćorastiji. Onda je počeo i da provocira. E, ovaj je ljut na čitav svijet. Provocira bez ikakvog razloga. Ja i moja saputnica se čudno gledamo.
Srećom je g-đa na sjedištu 13 svojom interesantnom pričom i neobičnim zapažanjima potisnula kontre g-dina Iritantnog.
Za trenutak sam pomislila kao da je znam cijeli život. Uživala sam u njenim pričama i poželjela da ima više njoj sličnih. Zaista se na svakom putovanju može mnogo naučiti. O, kako sam se samo lijepih stvari naslušala o kućicama u Bjelorusiji, o kafanama u Kruševcu, anegdotama, veselim Balkancima i našem jedinstvenom duhu.
Mnoge teme su prozujale našim kupeom. Iskustva sa putovanja, sistemi obrazovanja, stanje u državi, neiskorištenom potencijalu Crne Gore, povratku životu na selu, Istok vs. Zapad…
Na sve to g-din Iritantni je imao neku svoju nebuloznu teoriju. Za njega se turizam sveo na kafanski život. I kako što lakše zaraditi novac.
Vrhunac je bio kad je počeo sa prozivkama na račun mog rodnog grada. E, to nijesam mogla da tolerišem. Razgovarao je sa mnom kao da sam ja krivac za sve ono što se desilo mom gradu. Kao da imam neko golemo iskustvo iza sebe. Provocirao je do krajnje drskosti.
To je jedan od onih ljudi koji svoje mane nikako ne vidi. Napad je najbolja odbrana, vodio se time. Branila sam se kako znam i umijem. Na kraju sam počela da ga ismijavam. Nijesam željela biti nevaspitana, ali ako on može da se ponaša kao da sam ja njegovih 50 i kusur godina, onda sam dala sebi za pravo da se počnem tako ponašati.
Žena na sjedištu 13 je počela da se smije do suza.
Željela sam da gospodin ućuti, da izađe iz voza, da se žustra rasprava završi. Toliko žustro smo se raspravljali da gotovo nijesmo primijetili ni da je umjesto žene broj dva ušla mlada cura. I ona je sve vrijeme ćutala. Naizgled nezainteresovana za život.
Na kraju sam morala biti nevaspitana i počela ignorisati pitanja. Znam da nije ni bilo pametno da išta govorim. Ali jednostavno ne volim da iko priča išta protiv mog rodnog grada. Mi smo, Cetinjani, osjetljivi na tu temu.
I tek je neđe oko Valjeva kupe napokon utihnuo. Bila sam iscrpljena od nespavanja prethodne noći i od pomenute rasprave. Moju su pažnju okupirale razigrane kapljice kiše obasjane suncem. Atmosfera je bila gotovo čarobna. To je jedan od onih trenutaka kad samo želim da ćutim, da udahnem život punim plućima i zauvjek zapamtim taj trenutak.
Izašla sam iz kupea i otvorila prozor voza. Udahnula sam proljeće punim plućima. Ispunjena tako tom životnom energijom, sva napetost je nestala. Mirno sam nastavila svoj put.
Srećom su svi spavali. I ja sam zadrijemala. Bližili smo se Beogradu, tj. i ovo putovanje se bližilo kraju.
Sve u svemu, imala sam interesantne sagovornike. Vjerujem da na svakom putovanju možemo mnogo naučiti.
Tih 10 sati, koliko je trajalo putovanje, bio je kao život u malom. Upoznala sam ženu velike životne energije koja za mene predstavlja onaj dio čovječanstva koji se još uvijek nada i cijeni neke vrijednosti; zaljubljenike u život, pametnog, ali nadasve ogorčenog čovjeka, kao reprezenta onih ljudi koje interesuje samo novac i moć u društvu, potom onaj dio ravnodušnog društva koji ne želi ništa da mijenja, niti razmišlja o nekim višim ciljevima i živi svoj život po default-u, ali i one ljude kojima su vječito drugi krivi. Život se oslikao i u vremenskim prilikama. Bilo je sunčanih perioda, kišnih, vjetrovitih, oblačnih i onih u kojima se sve to zajedno stopilo.
Stigla sam u Beograd, sa ogromnim koferom u ruci. Kraj jednog putovanja je početak drugog.
Anima Mundi 