Koračam ulicom u jesenjem sutonu. Vjetar se stidljivo promeškoljio kroz moju kosu opominjući da je pravi trenutak da ogrnem džemper. U ovom sutonu nijesi pored mene da se narugaš mojoj nespretnosti, pa da se potom zajedno smijemo u najbližoj kafani ispijajući kuvano vino. I ugrijemo se… I pravimo grimase ne osvrćući se na ljude oko nas. Osvrćemo se jedino na ljeto iza nas, a u toplom zagrljaju dočekujemo zimu koja nas obavija.
Mirišu pečeni kesteni. Sjećam se kako si me zadirkivao što toliko volim jesen. Proljeće je najljepše, govorio si. Ali jesen je mudrost svih doba, tvrdim. Zlatno doba godišnjih doba. Dovoljno blizu da u njoj živimo od vreline ljeta, a spremni za prve pahulje koje mirišu neđe u vazduhu. Proljeće je vrijeme početaka, tvrdio si.
Ovo je moje proljeće u jeseni. Počinje bez tebe. Bez mojih navika sa tobom. Tek poneki listić sa grane, miris kestena, ili prva kiša nemilosrdno opominju na one dane provedene u zanosu. One dane kada je sve bilo jednostavno. I kada su sitnice činile čitav svijet. Ispijene čaše vina, gramofonske ploče i fotografije na kojima smo srećni. Duge šetnje i jedan stidljivi valcer po suvom lišću. I one beskonačne priče i ljepota neizvjesnosti budućih dana. Činilo nam se da ćemo dočekati još mnoge jeseni, proljeća, ljeta i zime zajedno. No život, ili ko već, ima neke sasvim druge planove.
Hodam vođena jedino svojim mislima. Nadam se da te niđe neću sresti, iako to jedan veliki dio mene želi. Nadam se da ću čuti odgovore na sva ona pitanja koja me toliko dugo muče, a istovremeno se plašim odgovora na njih.
I zato ćutim. I zato ćutiš. Ćutimo neđe zajedno, daleko.
Anima Mundi 