Odjednom je sve utihnulo. Kao da sanjam, ili posmatram svoj život iz neke druge dimenzije. Odjednom ja nijesam bila ja. Odjednom moj zivot nije bio moj i ovaj svijet nije naš.
Odjednom je i besmisao dobio smisao. I sve je bilo jasno u djeliću sekunde. Nekom je smisao života ljubav. Nekom porodica, drugima prijateljstvo. Nekima materijalno, rijetkima duhovno. Mnogi ni ne razmišljaju o tome uopšte. Ima i onih kojima je smisao u traganju. Učenju.
Možda je smisao života u njegovom traženju, dok život prolazi. Smisao je možda u tome da ga i ne pronađemo. Smisao je besmisao.
Možda je smisao sanjati život. Pitam se da li ja sanjam da živim, ili živim da sanjam.
Snovi imaju svoju cijenu. Ta cijena nije nipošto mala, sanjari to najbolje znaju. Ali oni drugi nikada neće znati što znači jedan iskreni trenutak nade, sreće, osjećaja ispunjenosti.
Ne postoje veliki snovi. Postoje mali sanjari.
Veliki sanjari. Oni bivstvuju sa druge strane vječnosti. Njihova je gospodarica Gospođa Ideja. Njihov je sluga Gospodin Um. Genijalnost se rađa kada se oni dvoje udruže. Često i zamijene mjesta. Često su i daleko. Emocija je ta koja ih spaja, ili razdvaja.
I tako je nekad smisao cijelog života u jednom pogledu, zagrljaju, jednoj uspomeni, ispijanju kafe, trenutku sreće sa prijateljima i porodicom i svim onim trenucima iskrene sreće kad se ni ne razmišlja o smislu života, već ih se kasnije rado sjećamo.
Smisao zivota je i u iskrenom trenutku tugovanja. Nostalgije za srećom. Što je dan bez noći? Što je sreća bez tuge? Ljubav bez patnje?
Kao muzika bez melodije, platno bez boje, knjiga bez slova.
Praznina. Najveći neprijatelj.
Puni džepovi, prazni mozgovi. Pune glave, prazna srca. Dva dobra je teško spojiti.
Puna srca. U 21. vijeku? Rizikovati ili ne? Patnja, razočarenja, bol? Naspram nade, sreće i radovanja?
Sve nam je dato, ali nam nije sve na korist.
Anima Mundi 