Neko ko pokušava naći svoje mjesto pod suncem? Neko ko pokušava naći neki smisao svemu? Neko ko želi “samo” biti srećan?
Jednostavno je, zapravo. Komplikovan je samo način na koji se dolazi do jednostavnog.
Izgubila sam sebe neđe u trci da se pronađem. Trčala sam i spotakla se o sopstvene želje – da ugodim svima, da “ispoštujem” svakog, da budem u pravo vrijeme na pravom mjestu i da isto to svoje vrijeme i energiju nesebično podijelim i jako malo ostavim za sebe. Dokle? Dok ne ostanem sama. A jedino sebe na kraju imamo. Iako često bježimo od sebe. Valjda iz straha da se suočimo sa sobom.
Ljuta sam na sebe. Sve manje primjećujem malene životne radosti i uživam u stvarima koje su nekad znale popraviti cijeli dan. Đe je to radovanje prvom jutarnjem zraku, mirisu zemlje poslije kiše, prvom gutljaju (nekog novog-starog dobrog) vina, prvoj zvijezdi na nebu, omiljenoj pjesmi, mirisu mora, ili onoj vrsti mirisa koji automatski smješta u udobno sjedište vremeplova? Ne sjećam se kad sam posljednji put napunila kadu vodom. Zašto?
Udisala sam nekad punim plućima. Sad samo kašljem. Moguća alergijska reakcija na ono što nijesam ja. Počela sam da primjećujem neke stvari koje ranije nijesam. Postajem opterećena računima, plaćanjima i svim obavezama koje novac nosi. Mrzim ga jer mi ne dozvoljava da uživam u tim malenim stvarima, a volim ga, jer mi to dozvoljava. Stopila sam se u jedan dio mase. One koju sam sama oko sebe okupila. I sad me ista ta masa guši. Pokušavam da pobjegnem. Od njih do sebe stare. Ili neke nove.
Koliko smo mi zapravo slijepi? Družimo se godinama i provodimo vrijeme sa ljudima koje mislimo da poznajemo. A ne poznajemo. Ili ne poznajemo (ni) sebe, pa kad spoznamo neki novi dio svog bića, onda mislimo da su nam ovi ostali stranci. Koliko zapravo zađemo u dubinu svoje duše? Koliko možemo sebe viđeti?
I sad me je strah da neću moći i imati snage da se trgnem. Strah od jednog monotonog života od kog sam vječito zazirala. Strah da ću biti prinuđena da potisnem ovaj dio sebe u cilju borbe za opstanak u ovom prebrzom vijeku i prekratkom životu.
Želim da zasadim cijeli jedan vrt, da jašem konje, učim da šijem, fotografišem, putujem, učim novi jezik, uvijek imam vremena da čitam knjige i dovoljno životnog materijala da ga pretočim u slova. Na pisaćoj mašini.
Želim da neko razumije sve moje ludosti i osobenosti. Tu čežnju za prošlim vremenima i moje imaginarne svjetove. Svako vrijeme svoje breme nosi. Znam, znam. I ovo je naše vrijeme, a nijesmo svjesni.
Ne moram naći svoje mjesto pod suncem, ne smetaju meni ni mjesta pod kišom. Samo da pronađem svoje mjesto u ovoj zbrci koju zovu život.
Ne moram naći smisao svemu, prestaću da učim i da posmatram svijet kao čudo.
Ne moram samo biti srećna, i suza ima svoj sjaj.
Anima Mundi 