Nalazim se na sredini nekog puta, malo izdignutog u odnosu na okolinu. Poput neke brane. Ispred mene je brza rijeka. Iza mojih leđa se nalazi jezero, mirno i mistično. Ja hodam i ništa mi nije jasno (kao kroz život). Malo idem naprijed, onda se osvrnem iza sebe. Tu su neki ljudi, a ja sam i dalje sama. Bivstvuju sa obije strane puta i prelaze sa jedne na drugu. Ne primjećuju me. Ja njih vidim. Pružam ruku muškarcu iz rijeke i pomažem mu da pređe u jezero. Osmjehne se i ode. I zaboravi. Put je u sredini između dvije dimenzije, prošlosti i budućnosti. Rijeka je prošlost, onako brza pred mojim očima, sa brzacima i s mirnim tokom na samo određenim mjestima. Nemirna struja. U budućnost rijetko pogledam. Iza mojih leđa je. Ponekad se okrenem i zapitam što li se to tamo krije u tom velikom i lijepom jezeru. Najmanje gledam u put kojim idem. Pogledam nekad gore, nema ničeg.
Tu sam, da pomognem ljudima da pređu. Čim pređu, nestaju u zaborav. Prelaze iz prošlosti u budućnost da bi gledali na prošlost. Niko izgleda nije svjestan puta u sredini. Budućnost me briše, jer me nikada nije ni imala. Prošlost me je zaboravila, jer me je davno pustila da odem. Tu su neki ljudi u rijeci kojima ne mogu pružiti ruku. Borim se i borim, s patnjom ih gledam. Ne ide. Napokon odustajem. Shvatam da je neke ljude najbolje ostaviti u rijeci. Oni tu pripadaju. U prošlosti.
Najednom se po sredini mog puta pojavljuje neki podvodni prolaz. Radoznalost me vuče da zaronim u nepoznato. Voda je mirna, tirkizno plava i umirujuća. Izranjam i ne znam đe sam. Sve je spokojno. Nijesam na Zemlji. I dalje me niko ne prepoznaje. Koračam nekim spiralnim stepenicama, čas gore, čas dolje. Usponi i padovi. Žurim da nađem svoj izgubljeni život, porodicu, prijatelje. I jedne oči. Usporavam svoj hod i zastanem da udahnem trenutak… Život.
Anima Mundi 