Vjetar nosi sve pred sobom. Mrsi mi kosu, mrsi mi misli. Diriguje zeleni valcer koji je trava besprekorno odigrala. Miriše na kišu. Sprema se pljusak. Ljetni pljusak. Onakav kako sam uvijek voljela, koji budi sjećanja i čini me spokojnom. Žurim, a potajno se nadam da će me kiša uhvatiti. Želim da odložim ostajanje sa sobom. Želim da odmorim od svakodnevice i posvetim se onome što sam uvijek voljela – umjetnosti. Vidim je u svemu. U prirodi, u ljudima, u djelima… Uživam na vjetru. U svojoj glavi čujem zvuke violine. Vidim kako me neko hvata za ruku…- O, ne! Pogrešan tok misli. Ne, dosta je bilo snova. Nijesam više šesnaestogodišnja klinka kojoj je nečiji stisak ruke značio sve. Dosao je onaj milisekund mog zivota kad sam spremna poslati sve dođavola. Znate, prilično kratko traje milisekund. Malo kraće nego čitav život.
Stvarnost zove. Pitam se da li ću ikad prihvatiti stvarnost, ili ću ostati zakleti sanjar? Došao je dan koji sam dugo čekala, ali ne i radovanje koje je to čekanje pratilo. „Jer sreća je lepa samo dok se čeka…“, saglasni su neki. Koliko me raduje novi početak, toliko me rastužuje ono što ostavljam iza sebe. Nijesam ni otišla, a već mi sve nedostaje. Nedostaje mi porodica, nedostaju mi prijatelji, zavičaj, studentski dani, trema pred ispit, najbolje žurke sa trideset centi u džepu, vatra i gitara, kampovanje, more, rijeke i jezera, planine, sva ona mjesta i svi oni ljudi sa kojima sam ja – ja… Nedostaje i dio mene. Onaj koji je zauvjek nestao jedne aprilske večeri. Onaj dio mene koji se i rodio te večeri uz zvuke klavira, u polutami i sa mirisom mora. Sreli su nam se pogledi, srele su nam se duše, ali razišli putevi. Moralo je tako. A i da nije, život nas ne pita. Sam je svoj dirigent.
Počela je kiša. Prekinula je niz nostalgičnih misli, ali me nije natjerala da ubrzam korak. Ne moramo baš svuda žuriti. Ne bi loše bilo da se, sa vremena na vrijeme, ljudi osvrnu da makar pogledaju svoj život, koji puštaju da teče mimo njih. Ne treba se skloniti pod kišobranom života, već osjetiti tu kišu na koži… Makar kratko.
Dođe mi da plešem. Na kiši. Uvijek. Ali plesale su jedino moje misli. Otplesale su po različitim djelovima mog života, onako, bez reda. U potpunom haosu. Od studentskih dana do djetinjstva, pa do daleke budućnosti, pa srednjoškolskih dana, pa bliske budućnosti. I tako, u ritmu kiše misli su doplesale do sadašnjeg trenutka i tu stale. Sa njima i kiša. I ova sonata je gotova.
Došla sam ispred stana. I on će mi nedostajati. Nedostajaće mi i ovaj trenutak čežnje za svim lijepim trenucima u mom životu. Čežnja za čežnjom. I tako sam sa osjećanjima uzburkanim usljed pređašnjeg plesa počela da se pakujem. Bez žurbe i onako, mehanički. Lagano sam stvar po stvar strpavala u kofer, prebacujući iz kofera uspomena u onaj prazni, koji je bio preda mnom. Ovu sam majicu nosila na razgovoru za posao, ovu ešarpu na onom koncertu, ove sam cipele kupila kad sam diplomirala… Kao da je sve tako daleko, a jedva je godina prošla.
Zar cijeli život stane u nekoliko kofera? Zar se sve svede na nekoliko trenutaka urezanih u sjećanja, nekoliko dodira, par izgovorenih riječi u pravom trenutku i na pravom mjestu i taj pogled? Zar ćemo znati odgovor?
Ja sam odabrala ovaj put i sad je vrijeme da njime krenem. Na pragu ostvarenja svojih želja, valjda je normalno osjetiti i pomalo straha.
Želja za putovanjima je više od želje. Ona kao da je dio mene, kao da me vuče u nešto novo, nepoznato. A onda kad stignem tamo, imam osjećaj kao da sam oduvijek bila tu, kao da ja tu pripadam. E, osjećaj pripadanja je lajtmotiv bitke današnjice.
Ja sam još na onom putovanju traženja sebe. Lutanja, nazovite. Problem je u tome što ja i želim da lutam. Sasvim nepouzdan, nesiguran put; rekli bi mnogi.
Vjerujem da ću jednom pronaći sebe u tom lutanju.
Anima Mundi 