Jedino kada zažmurim sve jasno vidim. I gubim pojam za vrijeme, jer ono kao da nije teklo od posljednjeg našeg susreta.
Uplovim u novu dimenziju koja vrijeme računa brojem koraka pređenih zajedno i otkucajima srca dok sam u tvom zagrljaju. I onda se brišu granice. Svega zabranjenog, ovog prostora i vremena kakvo znamo i svega što znamo. Gubi se svaki pojam.
Duša je na izvoru. Na početku. I duše znaju samo jedna za drugu. Iz daljine mašu ovozemaljskom životu. Jer jedino je važno biti pored tebe, prožeta dodirima tvojih prstiju, tvoje duše.
Uvijek te nađem onda kada i đe te najmanje očekujem, a najviše želim. Oči su u nevjerici, duša nije. Ona zna. I zato moram da zažmurim da bolje vidim. Na frekvenciji dvije srodne duše mislimo i vidimo isto. I nastavljamo đe smo stali.
Ništa manje stvarna nije dimenzija koju moja podsvijest kreira pod mjesečevom sonatom. Zaboli jedino kada prvi jutarnji zraci slome ono što je mogla biti stvarnost, pa se isposijecana razbijenim ogledalom te stvarnosti paralelnog univerzuma mamurno teturam kroz novi dan.
Obloge od ideje da je ova ljubav van vremena i prostora njeguju ogledalske rane do sljedećeg susreta pod mjesečevom sonatom s ove ili one strane univerzuma.
Anima Mundi 