Bio je mart. Sunce je milovalo na istim onim frekvencijama koje nas gurnu u san nakon plača i jecanja s posljednjom mišlju da sve će biti dobro kada se probudimo i da svijet je ipak dobro mjesto i mi smo dobra đeca, a prije no se otvori kapija kraljevstva snova. Upijala sam Istanbul nakon tog sna i hodala njegovim ulicama kao dijete koje se čudu ne može načuditi, jer sve vidi prvi put.
Sjećam se tog parka što na Bosfor gleda prisjećajući se onog razloga koji je kontinent moje biti podijelio na dva. Naučila sam da živim u skladu svog nesklada zahvaljujući Bosforu moje duše preko kojeg se mostovi i dalje ljuljaju, nošeni vjetrovima nemira.
Spokojno je. Gradom odišu molitve, podsjetnik da nijesmo sami i da nam se suštinski želje toliko i ne razlikuju.
Svetost takvih trenutaka ureže se neđe u sjećanje i čak i mostovi zastanu da oslušnu. Tada kao da i vrijeme stane i na Zemlji postojimo samo mi povezani sa vasionom, kao da na milisekund postanemo svjesni svih tajni postojanja prije nego one postanu opet misterije univerzuma nakon isteka tog trenutka.
Na bazaru začina razgledala sam umješnost domaćina, kašičicu Evrope, prstohvat Azije, arome Orijenta.
Vraćam mu se jedino mislima, često onoj prohladnoj večeri uz vino, ribu i nečije tužno pjevanje.
Sljedeći put me eto Orient Ekspresom.
Orijent Ekspres
Anima Mundi 