Uhvatio me je tango neizdrž ovih dana. Stalno mislim o povratku na plesnu scenu i maštam o trenutku kad ću se prepustiti tango zagrljaju. Daleko od toga da sam izgrađena kao plesač, evo se i kao osoba sastavljam iz dana u dan, gradim se i pregrađujem, otvaram prozore i otključavam neka dugo zatvorena vrata, sjedim na terasi sopstvene duše i pravim udoban dom za se. Sadim po koju ideju u ovoj bašti umjetnosti i nadam se da će njeni plodovi nahraniti još koju dušu osim moje.
Postoji nešto u vibracijama Južne i Centralne Amerike što mojoj duši godi i sa čime se poistovjećujem, zbog čega je ples sasvim logičan izbor i izvor mog uživanja. Kada se na to doda nota melanholije – eto i tango koraka.
Iako nije jedini ples koji plešem, tango zauzima posebno mjesto u mom srcu. Možda zato što ga iz srca i plešem. Moja je tango istorija krenula prije gotovo tri godine, ali sada, nakon ove duge pauze, mogu da zastanem i izdahnem zahvalnost za sve one lekcije koje je tango prelio na život. Izlišno je govoriti koliko brzo živimo i kako se u toj žurbi nemamo kad zahvaliti Suncu što izlazi i zalazi, cvijetu što miriše, sebi što postojimo. Hvala i tebi, Nedo, što postojiš i što si me ohrabrila da krenem na ples. Hvala i tebi, Bojana, na postojanju, hvala za sve praktike, milonge i časove i kilometre od kuće do sale i nazad.
Kad sam krenula da plešem tango, bila sam u grču, uporno sam pokušavala da vodim partnera i da kontrolišem situaciju. Vjerovatno to nije strana pojava. I koraci su postojali, ali kao da je plesao robot, a ne ja. Osjećala sam muziku tada, ali gard je bio jak, kao i nepovjerenje. Željela sam da znam đe će voditi svaki sljedeći korak, kako bi to bilo otplesano bez greške, kako bi izgledalo onako kako sam zamišljala da treba. Sve što je odstupalo od idealnog, frustriralo me je. Nijesam znala biti nježna prema sebi i reći da je to proces i da nijesam došla da plešem tango savršenstvom nego srcem. Ali želja je postojala i poslije samo jednog časa otišla sam na praktiku, misleći da ću makar posmatrati iz ćoška i diviti se ljudima koji plešu. Nije bilo tako, pa zahvalnost dugujem i mojim instruktorima, Medu i Jelici, kao i svima onima koji su došli nakon njih.
Počela sam da uviđam da postoji draž u procesu koji mi se dešavao iznutra i preslikavao na ples. Ruka je postajala nježnija, zagrljaj je postajao bliži i sigurniji, a glava je bila mirnija. Naravno, i koraci su bivali bolji. Postajalo mi je jasno kuda idem, iako sam prestala da predviđam sljedeći korak. Znala sam i da zatvorim oči i osluškujem partnera, muziku i sebe. A dešavalo se i obratno. Ples se preslikavao na ono iznutra.
Tango mi je mnogo puta došao kao utjeha. Djelovao je na mene kao meditacija u pokretu. Zaboravljala bih na svijet oko sebe i gomilu problema veću od Mont Everesta. Zaboravljala bih na patnju. Bio je to podsjetnik da je život lijep uprkos bolu i da mu možda taj bol i dalje toliku ljepotu. Za mene dok plešem ne postoji ništa osim taj trenutak. Jedan korak u vremenu.
Kažu da je tango tužna misao koja se pleše. Tango je i radost, i sjeta, i melanholija, i ljubav i poštovanje. Tango je svjedok nekih prošlih vremena i nosi tu svetu ljepotu prošlosti koju plesači tradicionalno čuvaju. Rođen je u Srebrnoj rijeci kao poetičan odgovor na težak život, nedosanjane snove, nostalgiju i spoj više kultura. Daleko je od dramatizovanog holivudskog prikaza s naglim pokretima i podrazumijevanim izlivima strasti.
Ali ne mogu preskočiti čuvenu, kad smo već kod Holivuda: “No mistakes in the tango, darling, not like life. It’s simple. That’s what makes the tango so great. If you make a mistake, get all tangled up, just tango on.”
Strast i ako postoji, onda je to prema plesu. Za mene je tango muzika oslikana pokretom uz pomoć partnera koji za to vrijeme podijeli sa mnom teret i ljepotu života. Tango je i pobuna, revolucija. Tango je ogoljena istina.
Život ne možemo kontrolisati, ma kako se trudili. Ne možemo znati kako ćemo napraviti sljedeći korak, ni đe će nas on odvesti. Možemo da živimo u grču, ili možemo da zatvorimo oči i počnemo da osluškujemo muziku, sebe i one oko sebe. Odgovorimo životu poetično – odvešće nas đe treba.
Moj grč nije u potpunosti nestao, nema ovđe uljepšavanja i bajki. I dalje postoji u onim prvim koracima, prvoj pjesmi, s novim plesnim partnerom, ali ga se oslobađam mnogo brže. Radujem se časovima, praktikama, milongama, festivalima i novim lekcijama kojima će me tango podučiti.
Umjesto Cumparsite, za kraj izdvajam:
Anima Mundi 