Bio mi je potreban zagrljaj od života i kupila sam avionsku kartu za Porto. Atlantik me je pozvao ne da mi pruži odgovore koje sam tražila, već utjehu i obećanje da će voda sve odnijeti. Vrenje sopstvene duše iznjedriće neka dobra vina, šaputao je Douro. Htjela je duša da se odmori na keramici i porcelanu izmučena i skinuta sa lomače zapaljenih želja.
I sad se penjem tim uzanim stepenicama u staroj kući u centru grada, tek toliko da oslušnem otkucaje njegovog srca. Ako bih ga jednom riječju opisala, onda bih rekla: skromnost. Time me je kupio. Pamtim ta vesela lica svud oko sebe i bila su sušta suprotnost zabrinutim balkanskim. A i kako neće biti vesela kad žive u tom gradu? Osjećam da nijedan korak ne ide brže nego što bi trebalo, sve prati jedan isti bit. Ležerni.
Lako se izgubiti u svojim mislima beskrajnim putevima pored okeana. Bio je to moj prvi susret s njim. Prišla mu bojažljivo i s molbom da spere tugu, odnese bol, i pobrine se za ono dijete u meni.
Otišla sam dalje od centra i spoznala da ovaj grad osim bogatog sadržaja za ljubitelje istorije, umjetnosti i gastronomije ima u ponudi pregršt opcija za ljubitelje prirode.
Ali i moja balkanska duša može svuda da se uklopi. Najlakše se srodi u kafani, na primjer uz čašu vina i fado.
Anima Mundi 