Okrenem se katkad očekujući da vidim tvoje lice, a ono me Mjesec zapravo poljubio u rame. Gledam tvoju sjenku kako gmiže među kaćunima poput zmije iz vrta Edenskog. Zbog tebe čovječanstvo neće pasti, samo jedan svijet iluzija. Rekoše mi jednom da u iluziju vjeruju samo umorni i stari, a iluzorni Bog i Đavo umorni su od te stare igre.
Još ponekad nam se sjene ljube s prvim martovskim mirisima i još rjeđe prsti prepliću ispod otopljenog snijega. Koliko će proljeća otpočeti kišom prije nego zaboravim pogled pitomog vuka koji zavidi Mjesecu što u rame ljubi?
Miris kaćuna
Anima Mundi 