Mnogo sam voljela čitati Blaža Davidovića. U danima kao ovaj što je često ga se sjetim, a taj dan često bude petak. I ovo nije posljednji put da ću se prisjetiti njegovog rada ovako javno.
Njegove radove, pa i ovaj koji slijedi, nalazim na ovom blogu.
🔖
“A sve što imam je energija i kako onda da te ne napojim energetski, kako da te ne dignem, da poletiš, da takneš dugu, razmakneš oblake i umiješ se kišom? Ne vjeruješ, kažeš, više ni u šta. A ja sam valjda jedini ateista koji je uvijek vjerovao. Recimo, vjerujem u tebe. Vjerujem ti, bez rezerve. Vjernici su nevjernici, bogoumnici su bogohulnici, crkva je institucija, draga moja, i sve je određeno, osim nas. Sve je zadano. I samo jednu stvar imamo: vrijeme. Bogovi na zemlji, anđeli na nebu. Vjerujem u hlad, grožđe, vjerujem da će jednom ptice seliti na sjever, i da će sve drveće zimzeleno biti, vjerujem da ću zapaliti još jednu i iskapiti čašu crnog vina dok more mrmlja, negdje na nudističkoj plaži prepunoj palmi, mirisa i tamarisa, vjerujem u tišinu, njoj strašno vjerujem, vjerujem da vjere ima, ima i vjerovnika, ima i vjerenih, vjerujem da vjerovanje postoji da bi, naprosto, bilo ljepše. Ili lakše.
A tebi je posao, ona i on, buka, beton i neon, ispraznio duhovne baterije. Ma vidi, sve što ti u životu treba jeste osoba koja šuti, sluša i razumije.
Vjeruj mi.
Nešto sam, ipak, stariji. A nebrojeno puta luđi. I u tome, da te netko sluša, šuti i razumije, da upija svaku tvoju riječ i pamti je, pamti je kao sveto pismo, pamtit će je cijeli život, u tome je suština. To je bit muško – ženskih odnosa, to je temelj odnosa uopće.
Ima li života poslije smrti? Ti, ja i religija… Prije velikog praska, bila je velika energija, a u početku nije bila riječ, bila je ljubav. A ona te ne čini pokornom, ne čini te malom, preplašenom, ne čini te slabašnom jer imaš sve te silne grijehe, ona te ponese, sama po sebi, nema veze tko je sa druge strane ljubavnog tenisa. I skače, u čas preskoči države, preleti kontinente, okupa se u Volgi, osuši na Mljetu, zatim u stilu velikom, preleti Amerikom i nasmije se svima dolje koji se mole slavi, novcu, moći, a u crkvu idu džepova prepunih krvavog novca.
Jednom mi je, znaš, jedan nadbiskup kazao da sam ja “moralni teista”. Bio sam malo pripit i vrlo nervozan po pitanju crkve, a ušli smo iz ležernog razgovora u ozbiljnu raspravu.
Ti ćeš doći u slamnatom šeširu, u majici na špaline.
Eto, u to vjerujem.
I neka ti više ne pada energija. Nek padaju vlade, laži, nek pada kiša i vrijednost dolara, neka pada sve što padati može i neće, samo ne tvoja energija. Jer, kad vrckaš, kad se smiješ, kad se okrećeš od veš mašine do kuhinjskog stola, u nekoj glupoj pidžami – lijepa si.
Nema veze što te nisam vidio.
Vjerujem u to.“
Anima Mundi 