Nekakvo se ljubičasto nebo nadvilo nad tlom kojim moja duša hoda. Miješam se sa svijetom kao ulje i voda što se miješaju, bezuspješno, ali nikad ta voda više nije ista, niti ulje. Sadržimo tragove jedno drugog.
Nekakav se mraz u kosti uvukao, pa pretrne tijelo i ne mrda. Čeka neke bolje dane i neki srećniji svijet da napravi korak ka sceni kojom trubaduri vladaju. Do tada moje je bivstovanje obala koju životni valovi oblikuju strujama nemira sve dok me jednog dana ne izbrišu pretvorivši me u monadu. Tada će moje misli ispariti i lutati vasionom. Tada će nam se frekvencije misli spojiti i reći ću ti sve ono što sada ne mogu. Na 107 MHz. I sviraće se sefardična “Adio Kerida”.
Moje su želje nošene plimom i osjekom i svaku pošaljem brodom u boci s nadom da će jednog dana biti dešifrovane. A ne može sve u jednu želju da stane. Čovjek i jednina nemaju smisla, kad vječito smo rastrzani i dualizmom stvoreni i vođeni. I potpuno razumijem Pesou i sve svoje duše koje je on prigrlio. On i svi ostali. Ti i svi ostali.
Protekla nam je ova decenija. I taman toliko ima da te volim. Jednu deceniju i devet prošlih života. Čekaj me na 107MHz, baš sam ti jednu poruku večeras tamo ostavila.
Ljubičasto nebo na 107MHz
Anima Mundi 