Dok planinu guta tama zaranjam u sebe, tamo đe moji demoni kolo igraju. Jedva me opaziše, zaneseni pjesmom i sopstvenim trijumfom. Rugaju mi se. Likuju. Plačem. Moju je planinu progutala tama. Ostao je samo trag vatre, obris onog što je ona bila. Dok u meni samo tinja žar. Izgubila sam bitku. Opet gazim po ognjištu sopstvenih želja. Zašto tako brzo dogore? Brže nego što je to pad zvijezde na nebu. A što i da želim, nema vajde?
Evo čaša bola, ispij, reče demon i potapša me po ramenu. Nemoj, kaže, da odugovlačiš, nema vajde. Mefisto, ti li si? Tražih ga pogledom, ali nestao je sa svima ostalima, noseći slomljene komade mog bivstovanja, kao suvenir bitke u kojoj su mi pokidali dušu. Satima su oduzimali dio po dio ostavivši rane koje moja planina vida. A planinu je progutala tama.
Ono što posiješ za Valpurginu noć, žanješ u Noći vještica. Moju je planinu progutao mrak, melem je daleko. A sve što imam su uspomene, na svoje mrtve želje, na svete momente borbe i vjeru da planinu neće progutati mrak. Tri sićušna svijetla trepere u daljini, na mjestu đe je bila moja planina.
Sjedim i posmatram ih kako se vesele, kako se napijaju krčazima moje tuge, kako jedu djelove mog srca začinjenog presušenim suzama. Još se ljute na mene što se ne priključujem veselju. Grohotom se smiju mojoj naivnosti i mojim mislima da ću doći do novog mjesta pravivši jedne iste korake već utabanom stazom.
Spremaju se da me razapnu između onoga što jesam, što sam bila i što sam mogla biti. Čeka me lomača svega onoga što je ostalo nedorečeno, neodrađeno i nedočekano. Sagorećemo zajedno.
Tri sićušna svijetla trepere u daljini, na mjestu đe je bila moja planina.
Anima Mundi 