Miris kafe i lipe

Omamljena mirisima nakon lutanja astralnim svjetovima polako se vraćam u ovo što zovemo stvarnost i život. Umorna sam.

Gledam jedne ruke što su do juče bile nemirne i više ih ne prepoznajem. Kao olovo teške danas bezvoljno tumaraju noseći teret prolaznosti i zamišljajući, kako Kami kaže, da je Sizif bio srećan.

A na trenutak su zvijezde bile dodirljive iako skrivene olujnim nebom jednog praskozorja. Kiša je sprala svu težinu ovog svijeta i jednu ilizuju da će jutro nešto promijeniti.

Budim se u koži koja više nije moja i sipam serum istine na one ožiljke kuda su me tvoje usne u trenutku čitavu vječnost ljubile.

Sve što mogu je da (ot)pustim sve prigrljeno, kao ptica koja se kandžama za granu imaginarnog drži. I poletim… Poletim u gnijezdo koje mi pripada. Neđe ka Jugu đe se miješaju mirisi mora i bora. Ključevi od kaveza u mojim su rukama.

I što onda kad je sve u redu?

Ko stoji sa druge strane ogledala?

Advertisement

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: