Omamljena mirisima nakon lutanja astralnim svjetovima polako se vraćam u ovo što zovemo stvarnost i život. Umorna sam.
Gledam jedne ruke što su do juče bile nemirne i više ih ne prepoznajem. Kao olovo teške danas bezvoljno tumaraju noseći teret prolaznosti i zamišljajući, kako Kami kaže, da je Sizif bio srećan.
A na trenutak su zvijezde bile dodirljive iako skrivene olujnim nebom jednog praskozorja. Kiša je sprala svu težinu ovog svijeta i jednu ilizuju da će jutro nešto promijeniti.
Budim se u koži koja više nije moja i sipam serum istine na one ožiljke kuda su me tvoje usne u trenutku čitavu vječnost ljubile.
Sve što mogu je da (ot)pustim sve prigrljeno, kao ptica koja se kandžama za granu imaginarnog drži. I poletim… Poletim u gnijezdo koje mi pripada. Neđe ka Jugu đe se miješaju mirisi mora i bora. Ključevi od kaveza u mojim su rukama.
I što onda kad je sve u redu?
Ko stoji sa druge strane ogledala?
Anima Mundi 