Posljednjeg puta kad sam pisala sa plaže tvoja je sjena nestala s vjetrom. Tvoji su nemiri nestali s osekom zauvjek uspokojeni svjetlosnom godinom.
Danas je more ljubičaste nostlagije spokojno naspram druge strane vječnosti koja ti je zarobila dušu.
Mirišu trave tik pored mora i jedan ljubičasti cvijet prkosno stoji visoko iznad zemlje. Teške one zemlje kojom sada ponekad poskakuješ korakom laganim kao balerina zanesena jednim remek djelom.
Drugi su ostali da mrze čitav svijet i ovakvi kao ja da antitežu održim. Jer nijesmo nikakvi epski junaci, bivstvovali smo u trenutku vječnosti prije nego su morske dubine ostavile tragove soli kao tetovaže lošeg majstora.
Mirisi soli
Anima Mundi 