Vrata Percepcije

Već sam nešto piskarala na ovu temu, ali spletom nespretnih okolnosti u vidu Hakslijevih Vrata percepcije na jednom noćnom stočiću, ponovo sam krenula da razmišljam o njima. Dorsima, dabome. A i svemu onom što (nije)sam znala o vratima percepcije.

U nekom trenutku su za mene postali neraskidivo trojstvo Dorsi, Blejk i Haksli. Što je nit koja ih povezuje? Upravo Vrata percepcije: kažu da su Dorsi dobili ime baš po Hakslijevim Vratima percepcije, a Hakslijev narativ dolazi od Blejka:

“If the doors of perception were cleansed, everything would appear to man as it is, infinite.“

„Ako se pročiste vrata percepcije, sve
će se pred čovjekom ukazati onakvo kakvo jeste: beskrajno.”

Međutim, postoji još niti koje povezuju Morisona i Blejka. O tome kasnije.

Pa veliko hvala gosn Blejku za čije sam stihove saznala gledajući superheroinu mog djetinjstva – Laru Kroft. Da, da. Kliše, znam. To je moj guilty pleasure…

Videti svet u zrnu peska,
I nebo u divljem cvatu,
Držati beskraj na dlanu ruke,
I večnost u jednom satu.

To see a World in a Grain of Sand
And a Heaven in a Wild Flower
Hold Infinity in the palm of your hand And Eternity in an hour.

Ovi me stihovi povremeno zamisle. Da li filozofija više utiče na umjetnika nego što umjetnik utiče na filozofiju? Onu svoju… A gosn Vilijam Blejk živio je umjetnički po nekoj svojoj filozofiji. Ostavio je po koje zrnce mudrosti koje su našli oni koji su (takvu) mudrost i tražili. A kakve sve to mudrosti mogu biti? Nije li jedna univerzalna? Nije li suština svake filozofije ista, kao i svake religije i đe je granica između to dvoje?

Pomislićeš da ovo nije tekst, nego upitnik. Ali ne želim da dam odgovore na pitanja koja postavljam iz prostog razloga što su oni individualni i što ne postoji jedan jedini put dolaska do njih. Ali zapitaj se makar. Ono što je činjenica je da su akteri ovog piskaranja bili svak’ na svom spiritualnom, odnosno filozofskom putu. Sa LSD-jem ili bez njega. Ne, ne računam sebe međ’ tim akterima, premda mi taj put nije stran. Filozofski, ne LSD.

U ime Blejka
(Vrata percepcije)

Pretpostavljam da roditelji nailaze na različite izazove u odgoju đece. Kako (Tanjug javlja) saznajem, roditelji malog Vilijama bili su izloženi velikom broju izazova, da ne kažem sluđeni božanskim vizijama svog đeteta koje je gledalo anđele u krošnjama drveća, snivalo proroke i slično. Religijska učenja interesovala su ga od malih nogu i čitao je ono što je on smatrao da bi trebalo da čita, učio ono što je on htio, izvan formalnog sistema obrazovanja. Utapanja u dogme jedne crkve nijesu dugo ostala opcija za njega, svoju je slobodu našao izvan postojećih sistema i nastojao je skrojiti svoj, kako ne bi postao rob tuđeg sistema. I svoju je slobodu njegovao do kraja života. Pokušavao je da objasni svijet sebi, pa tek onda ostalima i to je činio kroz slikanje i poeziju. Poeta koji je slikao, odnosno slikar koji je pisao poeziju, bavio se pitanjima ljudske duše i ljudskog života, konceptima nevinosti i iskustva i očuvanjem (divljeg) đeteta u sebi.

Bavio se i pitanjima makrokosmosa i iz tog opusa se izdvajaju Pjesme nevinosti i Vjenčanje Raja i Pakla (ili Vjenčanje Pakla i Raja, ko zna ko je tu kome uzeo/dodao prezime) koje je pisao gotovo bez prestanka ne bi li prenio silne hiperfantazmične vizije koje su mu se javljale, prespojen na neki božanski kabel Univerzuma.

Govorio je:

„Imaginacija nije stanje:
ona je sama ljudska egzistencija.”

I feel you, bro William.

Savremenici su ga tretirali (uglavnom) kao opasnog ludaka kog bi trebalo obuzdati i za života nije stekao slavu, iako je vjerovao da ga ona sljeduje. Umro je kao siromašan slikar. Ni prvi, ni posljednji. ‘Oće to tako među štovaocima slobode.

Vaskrnuo je neđe u drugoj polovini 19. vijeka zahvaljujući objavljenoj biografiji od strane poštovaoca čije sam ime zaboravila. Ali veliko mu hvala, pokrenuo je tihu revoluciju.

Nijesu Haksli i Morison jedini sljedbenici. Prorok, ludak, divlje dijete je uticalo i ostavio traga diljem umjetničkog miljea – Pati Smit, Bob Dilan, Alen Ginzberg, Džon Lenon. Njegovog rada i stvaralaštva dotakli su se i U2, Led Zeppelin, Robert Plant, Iron Maiden, Joy Division.

Bavila bih se još Blejkovom slobodom, tigrovima i svim njegovim poimanjima, te uticaju na sedmu umjetnost i književnost, ali možda u nekom sljedećem broju školskih novina.

Nego, što je bila tema? Vrata percepcije? Ako pročistimo i proširimo svoje vidike, na vratima smo beskrajne slobode. Da daju slobode ovome narodu.

I Oldosa Hakslija
(Vrlog novog svijeta)

Polje A1: Religija, A2: Droga, A3: Seks, A4: Budućnost. Rješenje kolone A: Oldos Haksli. Od bolesti u tinejdžerskim danima napola slijep, rođen u vremenu i porodici sučeljenih ideja nauke i religije, Haksli se za života “nagledao” vrlih novih svjetova i života kao ipo jedan. Njegovi su radovi na tromeđi religije, nauke i umjetnosti. Pisao je o misticizmu, hipnotizmu, psihodeličnim drogama, elementima Budizma i Hinduizma. I on, kao i Blejk, nije pronašao smisao u organizovanoj religiji (kao ni u organizovanom braku), ali to ne znači da je bio otuđen od religije, naprotiv; samo mu je bila potrebna, iako nije znao u što da vjeruje, ali ju nije priznavao kao oruđe straha. Bio je zabrinut oko koegzistencije nauke i religije i sam tokom života bio rastrzan između istih.

Bavio se slobodom i to je još jedna nit sa Blejkom. Da li sloboda vodi u haos? Da li sloboda ima smisla bez odgovornosti i dužnosti? Postoji li previše slobode? Ja pitam, a vjerovatno se/je pitao i Haksli.

Opažanja prilikom konzumacije psihodeličnog meskalina zabilježena su u Vrata percepcije i Raj i Pakao (Blejk je napisao Vjenčanje Raja i Pakla, zabolje i boga i đavola za političku korektnost sad već).

Haksli je dao neku svoju sliku svijeta čini se da je ona slična ovome što danas živimo. U tridesetim godinama prošlog vijeka govorio je o bebama iz epruveta i VR bioskopima i o tome kako ćemo biti okruženi samo onim što je čovjek napravio, te robovanju tehnologiiji. Živio je u otvorenom braku, a znamo da je i danas to tabu.

Postoji li sloboda, ili je sve njen privid? U kojoj mjeri smo slobodni? Kada gubimo slobodu? Gubitak majke, mogućnosti da postane naučnik, a potom i brata oblikovali su njegovu ličnost i gurnuli ga u vode pesimizma.

Pola čovjek, pola kontradiktornost igrao se svijetlom i tamom. Pomalo ciničan, a vječito protivnik normi i konvencija, oko Hakslija se često povlače dvije nazovimo glavne paralele – jedna sa Orvelovom 1984, a druga sa Blejkom.

Sve je ovo vrlo površni osvrt koji će nekog od čitalaca podstaći, nadam se, na neko dublje istraživanje.

I svetoga Džima Morisona
(Kluba 27)

Osim samog naziv benda, može se uhvatiti još koja nit koja Dorse, a naročito Morisona, povezuje sa Blejkom. Za početak to što su i Morisona nazivali poetom-prorokom.

Blejkov “Tigar” je bila (može biti da je i dalje) obavezno gradivo američke školske lektire. Tra-la-la dječija pjesmica koja se lako rimuje mnogo je više od toga i Morison je govorio da je sloboda u udžbenicima. Tigar je simbol, kako se tumači, straha i nade; strah od destruktivne moći i nade da iz te destrukcije može nastati nešto novo i bolje. A nije da Morison nije bio nekako uvijek na tim “tigrovskim” marginama.

U jednom intervjuu Morison se poziva na Blejka prilikom pitanja o apokaliptičnim scenama prvog albuma legendarnog benda.

Na koledžu se Morison upoznao sa Blejkovim radovima, pišući neki esej na temu romantizma. Svog je profesora engleskog jezika pitao da li je Blejk konzumirao droge, kazao je taj profesor kasnije u nekom intervjuu, premda se konkretnog eseja ne sjeća.

Pjesma Break on through to the other side je sentenca na toliko puta pomenuta Vrata percepcije u kojoj Morison tim vratima ne prilazi stidljivo i strašljivo, već je spreman da ih provali… Glavom. Vjerovatno onda kad se prepusti psihodeliji.

Još jedna sentenca krije se u pjesmi End of the Night, tj. u stihu “Take a journey to the bright midnight” đe je motiv putovanja jedan od ključnih u Blejkovom stvaralaštvu, a “svijetla ponoć” romantičarski referencira na vrijeme u kome je Blejk sijao zrnca mudrosti. Osim toga, kroz čitavu pjesmu se provlači “bjelkovska dihotomija svijetla i tame”; što je isto ono što opažamo i kod Hakslija. A da se razumijemo, nijesu samo ova tri gospodina bivstvovali na takvim granicama.

Morison vidi đecu na sličan način na koji ih je Blejk vidio – divlja i nedužna (i kao takva mogu spasiti svijet). “Wild child/ Full of grace/ Saviour of the human race”

“Blejk je, zapravo, bio deo kontrakulture u vreme kada ona nije postojala, bar ne u bilo kakvom institucionalizovanom vidu – da jeste, on bi svakako svoju različitost i neshvaćenost još za života znatno bolje naplatio. Drugim rečima, da je u njegovo vreme postojao rokenrol u svom još neiskvarenom vidu, onakav kakav je bio u vreme početaka Doorsa, Blejk bi svakako bio postao rok-zvezda – možda alternativna, ali svakako zvezda.”

Sloboda je u nama samima – ideja je kojom su se, na svoj način, vodili gorenavedeni akteri. A Morison je svoja vrata percepcije često, kao i gosn Haksli, otvarao u izmijenjenim stanjima svijesti.

Morisonova vrata percepcije kratko su ostala otvorena, samo do njegove dvadeset sedme godine, ali ostao je vjeran svom duhu, što i piše na njegovom grobu u Parizu, na grčkom jeziku.

Amin

Da rezimiramo, najkrupnije niti (ideje) koje povezuju ovo trojstvo su:

🪐 Kalupi se ne prihvataju. To znači da se i život i sloboda definišu izvan opšteprihvaćenih društvenih normi.
🪐 Dakle, pojedinac je nosilac svoje slobode.
🪐 Sve ono za čim tragamo, krije se u nama.

🪐 Imaginacija i sloboda su dvije strane istog novčića.
🪐 Od svakog od njih porodica je imala potpuno drugačija očekivanja; može se reći da su bili buntovnici.
🪐 Nosioci slobode govorili su često u metaforama i simbolima. Zapitajmo se sljedećeg puta kad nešto budemo čitali oko dubljeg značenja. Mada nekad je riječ samo riječ, pa se treba paziti takve zamke.
🪐 Pojedinac mora uložiti napore da bi otvorio sebi vrata slobode.