Tenerife “ukratko”

Svakog puta sebi obećam da ću pisati čim se vratim sa putovanja, ako ne i na samom putovanju. I slažem, očigledno.
Ono što je dobro jeste da su utisci i dalje jaki. Tenerife, najveće ostrvo u grupi Kanarskih, i dalje me zove. Zov miline.

Ovo je bio moj drugi susret sa Španijom. Prvi je bio na maturskoj ekskurziji, svega nekoliko dana u Barseloni i malom, slatkom, Ljoret de Maru.
Ovo je ujedno i moje najdalje putovanje ikad. Ali da li sam bila u Španiji? Formalno jesam, subjektivno geografski nijesam, kulturno i jesam i nijesam. Sudeći po graničnim procedurama, jeziku, ljudima, definitivno sam bila u Španiji. Geografski i klimatski više sam osjećala Afriku, a bilo je dana kada sam očekivala da na neku kaldrmu Orotave iskoče Lusesita i Gustavo, a selo Maska (Masca Valley) ima mi neki Maču Pikču šmek (nije da sam bila tamo, ali tako nekako ja zamišljam krajolik).

Nego, da krenemo redom…

Dan 1 (22. septembar aka lagano zagrijavanje):

Nakon što sam se teška srca oprostila od svoje Behemot, sa rancem na leđima i avanturom u venama pokupila sam moju saputnicu, J. Poranile smo na aerodrom, kao dvije prave perfekcionistkinje. Ali naš avion nije; naprotiv – kasnio je, kao i sama informacija na aerodromu, zbog čega je nastala opšta konfuzija i blaga panika oko leta za Barselonu. Izvukle smo se iz horde bijesnih i uplašenih putnika i nastavile da ispijamo treći galon kafe, jer noć je trebalo provesti na aerodromima.
Sljedeći let je bio u 5:45 ujutru, zbog čega smo bile opuštene; činilo se da je mala vjerovatnoća da ćemo i na taj zakasniti.

Dan 2 (23. septembar aka lijepa dobrodošlica):

Stigle smo na vrijeme za drugi let i ja nijesam imala problem da prespavam sve letove i sva čekanja, tip sam osobe koja može i stojeći da spava (J, nemoj me ubiti). U trenucima budnosti, ćaskala bih sa J. ili bi se udubile u neku knjigu na Kindle uređaju. Vrijeme je… prolećelo. ‘Oće to tako u avionu.
Dočekao nas je jedan prelijep izlazak sunca na ovom vulkanskom ostrvu, drugom koje sam posjetila prošle godine i u životu (Sicilija u junu je priča za sebe).

Plamene zore

Vjerovatno nije mnogo zabavan ovaj logistički dio, međutim ne preskačem ga, jer se i u tim trenucima odigravalo štošta u mom svijetu. Mogu reći da je na ovom putovanju bilo više novih iskustava, a jedno od njih je i vožnja van Crne Gore i prva vožnja auto-putem. To je stvorilo jednu dozu neizvjesnosti pred nepoznatim, ali nakon Brisela, Briža i od Pariza samo beret, bila sam spremna na izazove. Bring it on!

Naša prva stanica bila je Jardín Botánico u Puerto de la Kruzu. Volim da posjećujem botaničke bašte i prijalo mi je da se opustim malo nakon što sam napravila kiks uletjevši u jednosmjernu ulicu, tj. parking. Čitavo putovanje praćeno je sa 10+GB materijala fotografija i video zapisa na mobilnom telefonu i fotoaparatu. Pamtim jedan od slađih momenata kad me je J. pitala da li sam spremna za road trip Engleskom. Ma spremna sam, rekoh joj, da vozim kojom god hoćeš trakom i kojim god hoćeš smjerom.
Planta de la buena suerte definitivno je imala svojih blagodeti; bile smo srećne… Prilično.

Nakon što smo obišle pola Puerto de la Kruza da nađemo parking, a onda isti našle i smjestile se u hotel, popile pola nekog španskog piva, u poluležećem položaju utonule smo tako duboko u neke ravni astralne projekcije da sam se nakon povratka u relani plan osjećala kao da sam se ponovo rodila. Nesanica/nekvalitetan san uzeli su danak.

Tako ponovo rođene posjetile smo Playa Jardín i lutale kroz Puerto de la Kruz sa pauzom u nekoj kafani đe smo probale Papas Arrugadas sa Mojo i Rojo sosevima. Kakav vremeplov u djetinjstvo kad su nam pekli krtolu sa korom. Generalno nijesam neko ko previše obraća pažnju na gastro ponude, ali volim da probam kad putujem. Međutim, svaki obrok na Tenerifima nam je bio da poližeš prste. Uz ove krtolice, kako ih zovem, uzele smo i koziji sir. Nakon hrane i kafe, nastavile smo da šetamo.

Arhitektura mi je bila izuzetno neobična. Komentarisala sam “Osmansko carstvo upoznaje Mediteran” u više navrata, iako ne postoji neka jaka konekcija između ovog ostrva i starog carstva.

Nijesam trenutno sigurna koja je simbolika, ali ovo putovanje ima neke veze sa brojem dva. Drugi vulkan koji sam posjetila, drugi susret sa Atlantikom, drugi put u Španiji, drugi put da sam na putovanju nosila čarape sa sandalama, drugo putovanje sa J.
Vrijeme je bilo… Pa u najmanju ruku four seasons. Kiša nije padala mjesecima prije našeg dolaska i izgleda je odlučila da se dobro ispada. Meteo alarm uticao je na otkazivanje ture na Teide, ali što da se radi… Ostavile smo dosta i za DRUGI put.
Nakon šetanja gradom, u nekom pabu smo gustirale pivo i guštale zalazak Sunca.

Dan 3 (24. septembar aka telenovela):

Ovaj je dan počeo balkanski, to jest bosanski. U sred Puerto de la Kruza prethodnog dana našle smo restoran sa balkanskom hranom; pa smo doručkovale burek i probale neku domaću tortu koju nas je ljubazni domaćin častio; oduševljen činjenicom da smo iz Crne Gore. Kiša je prijetila da poremeti planove, ali ja sam tih dana bila u Popajevom fazonu “ne priznajem prepreke i par svađa sa stražarima“.

Uputile smo se ka Orotavi na zakazanu Casa de los Balcones turu. Šmek kaldrme i mirisa kiše podsjetio me je zaista na sve one telenovele koje smo gledali kao đeca i sasvim solidno usvojili španski jezik. Vježbao se španski opet, nije da nije.

Drveni balkoni su me očarali, kao i sve ono što pripada nekim prošlim vremenima. Ali to je neka druga tema i za neki drugi put.
Šetale smo uličicama ovog gradića i djelovao je prilično pusto, nijesam primijetila mnogo turista na ovom dijelu ostrva.

Krenule smo prema obali. Zamalo pješke, jer se činilo blizu, ali srećom se vratismo do automobila. Krajolik sa crnim pijeskom kom kontrast udaraše živopisno zeleni kaktusi i jedno sivo nebo izgledao je prilično pust.

A onda smo svratile u Casa Julian (J, hvala na nalaženju imena) na brutalno dobar ručak. Imala sam osjećaj da smo došle “Kod (nekog) Rajka” i razvalile se od preukusne domaće hrane i vina. Razvaljivanje se ne odnesi na vino, tu smo samo jedno popile.

Ručak je pratila jedna šetnja po plaži. Morala su se stopala zamočiti u okean. I odraditi čitava foto/video sesija.

Ostatak dana je prošao penzionerski. Nakon laganog pića odšetale smo do hotela đe smo pile vino kupljeno u marketu i stavile masku za lice uz slušanje svih španskih pjesama koje smo ikad znale.

Komšije su burdikovale pod prozorima do zore obje noći.

Dan 4 (25. septembar aka jeli, pili, smijali se):

“A ponovo počinje kiša, kao što već kiši u listopadu na otocima…” I tog je jutra kiša padala, ali ni sekunde više nijesam mogla odložiti trčanje. Bila sam pomalo anksiozna kako kasnim sa treningom, jer sam se u tom periodu spremala za polumaraton. I baš me je ovo trčanje koštalo povrede zbog koje sam na kraju odustala od polumaratona.
Možda je to prvi put da sam trčala po kiši i stvarno sam imala prelijepu rutu uz okean. Od Berlina na svakom putovanju istrčim makar 5km. Sviđa mi se taj ritual.

Pogled nakon trčanja

O’puvale smo španski omlet nakon mog trčanja i popile po jedan Barraquito (kafa sa likerom tipična za Tenerife; probati obavezno). Iako je prilično popularno turističko mjesto, ne pamtim neke luksuzne ugostiteljske objekte bilo đe na ostrvu. Djelovalo mi je kao da su minimum uložili u inventar, a više u kvalitet hrane i usluge.

Sljedeća stanica bila je Costa Adeje, vjerujem najpopularnija regija ostrva. Do tamo smo došle preko Santiago del Teide i više puta stajale usput da se čudima načudimo. Ostrvo je prepuno kontrasta. Sa obale si začas visoko u planinama vrhunskim (auto)putevima.

Čim smo spuštile bagaž kod pomalo mrzovoljnog domaćina, Patrika, produžile smo do obale na ručak, famoznu paelju u La Gran Paella Valenciana. Uzele smo porciju za dvoje. I pojele četvrtinu. I sad se smijem koliko su nam se konobari rugali zbog toga. Bili su super ljubazni i hrana preukusna.

Obraz okiđeni

Ovog je dana Sunce obećavalo i pobjeđivalo je kišu toliko da šetamo bez kišobrana, kupimo koji suvenir i odemo polako da se spremimo za pab. Gomila je britanskih pabova u ovom dijelu ostrva, kao i Engleza i Amerikanaca među posjetiocima. Definitivno mnogo življi dio u odnosu na prethodna dva dana. Ali i dalje ne mogu da se odlučim koji dio mi se najviše dopada.

Svirka je bila uživo i lijepo smo se provele. Samo je put do kuće trajao i trajao. Konstantno nam je štekala navigacija, a mrkli mrak i kiša iz neba-iz zemlje nimalo nije pomagala. Na kraju smo nekim alternativnim putevima i španskim selima došle natrag do smještaja. Znale smo da zalutamo nekoliko puta španskim selima i prosto je toj frazi za mene i J. istekao rok.

Ovog je dana trebalo da imamo Sunset & Stars turu, ali je bila otkazana zbog meteo-alarma. Neki španski Micev je umiješao prste. Mi tu nijesmo gledale tog nevremena. Znaju li oni kako pada kiša na Cetinje? Tumačim kao znak pored puta da moramo doći opet. Samo bih (nekog) sljedećeg puta išla na turu od 0 metara nadmorske visine do 3718 metara. Jer sam priganica, naravno.

Tenerife je pravo ostrvo da dođeš jedno mjesec dana remotely rada i probaš da surfuješ. I planinariš, naravno.

Dan 5 (26. septembar aka Diego, što činiš):

Ne znam koliko se osjeća dinamika kroz ovaj putopis, ali uvjeravam vas da smo padale s nogu. Ovo je bio dan kad smo odlučile da se ne držimo striktno svega naumljenog, nego da uživamo i upijamo malo sporijim tempom.

Tako da je agenda bila:

– Lagani doručak uz okean
– Plaža
– Piće i večera
– Put onija baba

‘Ajmo se vratiti na ovu plažu. Po preporuci najvećeg Tenerife eksperta čiji identitet sebično čuvamo dolazimo do plaže do koje se dolazi jedno 10-15 min laganijeg hoda, makar dok se ide nizbrdo. Plaža je pun pogodak, zavučena i dostupna manje lijenima. Hvala izvjesni Diego Hernandez.

Ono što nijesmo očekivale je da je plaža prijateljski nastrojena prema nudistima. I obreli smo se tu J. i ja, tri Italijana, dvoje čikica kao od majke odavno rođeni, neki momak i đevojka i neko momče što je knjigu čitalo. Izgalismo tog dana uz pivo, okean i dobro društvo.

I jedan važan dodatak ovđe: Patrik je legenda zapravo. Samo komunicira kao da je nešto ljut. Nekako sam naslutila da ispod tog površnog sloja čuči jedna zanimljiva osoba koja surfuje i skija, a o čemu svjedoče fotografije, brojne medalje i pehari; i da zapravo može lijepo da proćaska.

Dan 6 (27. septembar aka oborene s nogu, bukvalno):

Za naše saputnike iz aviona što su se smorili na Teide: Evo što da radite, stručnjaci!!

Doručak pored Los Gigantes klifova bio je uvertira za ono što će nas raspametiti. Moram priznati da spektakularnije ovaj dio izgleda na fotografijama, nego što je nama tog oblačnog jutra sve djelovalo. Možda je do vremena, možda nijesmo sa dobre strane prišle… Svakako nije bio plan da se dugo zadržimo.

Ovđe pamtim najveći nagib kojim sam vozila ikad, a dobro sam se izbirikala sa vožnjom po ostrvu i raznim parkiranjima uzbrdo i nizbrdo.

U nacionalnom parku Teide provele smo ostatak dana uz mnogo pauza i šetnji. I ostali skoro do uveče. Ne znam kako da se obuzdam sad sa silnim fotografijama. Jer nijesmo znale đe prije da gledamo i nevjerovatno koliko diverziteta na jednom ostrvu, kao kroz čitavu našu državu.

Ako mene pitate, tog smo dana prošle kroz pustinju i prašumu, a u jednom trenutku smo bile na krovu svijeta, možda i na nekoj drugoj planeti sa zelenim stijenama.

Brži od pošte

Ma ne mogu ja ovo da vam opišem. Ni fotografije ne mogu. Jedva čekam da se vratim, eto… Mora se doživjeti, nema druge.

Jedna od većih pauza bilo je atraktivno turističko mjesto Roques de Garcia u blizini kog je i planinarski centar za odmor (i koji suvenir).
U blizini ovih stijena nalaze se krugovi koji su mene podsjetili na naša guvna (ili gumna, kako ko kaže), a koji su podignuti u čast tagorores. Na tim tagorores Guanča narodi su raspravljali o pitanjima važnim za njihovu zajednicu. U parku nijesu identifikovani stvarni tagorores, ali se vjeruje da su oni zaista tu postojali, obzirom na to da su Guančesi provodili ljeta u ovoj regiji.

Uveče smo stigle u glavni grad koji me nije oduševio naspram ostatka ostrva. Tražile smo hranu prilično gladne i “La Mafia” nas je opljačkala za dvije pašte i dvije čaše vina.

Pritom nam je smještaj bio u dijelu San Cristóbal de La Laguna koji je ličio na neki geto, tako da smo jedva čekale da se srušimo u krevet.

Dan 7 (28. septembar aka Maska, selo Ilona Maska):

Odabrale smo da do Masca Valley dođemo malo dužim putem i opet obiđemo ostrvo, tako da prođemo više istočnijom stranom. Pamet mi je stala od broja vjetrenjača koje smo viđele ovim putem.

Mislim da smo ovđe viđele najviše turista tokom boravka na ostrvu. Maska je malo selo, od svega stotinjak naseljenika, ali prilično je prometno. Poznato je po treking turama kroz bujnu vegataciju palmi i čempresa, a ja ću ga pamtiti po tome što je Sunce konačno upeklo, što smo probale sok i sladoled od kaktusa i po putu koji podsjeća na serpentine Njeguši-Kotor.
Lijep đir, što se ono veli.

Ko na brdu ak’ i malo stoji…

Živjeli!

Nijesmo se htjele istim putem vratiti, već smo produžile na drugu stranu sela uz pauzu za ručak u restoranu odakle puca pogled na čitavo selo.
A onda smo krenule da se spuštamo do Buenavista del Norte, grada đe smo upale na tuđu hacijendu, đe kaktusi rastu na drvetu i đe je groblje s najstrašnijim pogledom na Atlantik.

Ovo je postao dio puta đe sam ja opsjednuta posjetom plantažama banana i probavanjem vina od banane. Ne priznajem prepreke i par svađa sa stražarima i dalje je radilo, pa smo tako prateći mapu zalutale na tuđu hacijendu u okviru koje se nalazi plantaža banana. Srećom nije bilo stražara, da testiramo ove prepreke i svađe.
To smo shvatile nakon što smo odradile đir kroz ogromnu plantažu.

Nastavile smo avanturu nevaljalih djevojčica prema Icod de los Vinos i Casa del Plátano sa pauzom kod preslatkog San Pedro de Daute. Rekla sam da nemam favorita, ali ovaj potez mi je možda kandidat za najljepši dio.

Prečudno mi je bilo što je platano španska riječ za bananu. Potiče od domorodaca sa Kariba i njihove riječi “batana” za voće.
U muzeju je ulaznica 5€ i dobiju se dvije banane i istorijski osvrt na proizvodnju banana, kao i posjeta plantažama. Na kraju smo probale marmeladu od banana (nom nom), vino i J. je kupila liker koji i dalje pijemo kad se sastanemo. Velika količina banana se izvozi sa ostrva, a kilogram je skuplji nego kod nas.

Finale ovog putovanja upriličeno je jednom laganom šetnjom prije odlaska na spavanje zbog ranog leta.

Dan 8 (29. septembar aka Maldivi za male pare):

Neću ponovo dosađivati sa logističkim detaljima. Potrajali su letovi, pročitale su se knjige i srele smo neke ljude koje smo srele na letovima pri dolasku. Djelimično su podijelili svoje utiske sa nama i obje smo u nevjerici koliko nam se razlikuju. Pa smo došle do zaključka da su ljudi htjeli Maldive (ili štogod egzotično) za male pare. Pitanja koja su uglavnom postavljali bila su vezana za smještaj (mi smo išle skromnu varijantu – oko 300€ letovi, smještaj, rent-a-car i gorivo); pritom smo iz razgovora zaključile da su oni bili samo u dva grada, dok smo mi obišle ostrvo dva puta i pola nijesmo viđele. Još je bilo komentara da su se smorili na Teide, dosadilo im je odmah i nijesu imali što da rade.

Ovo je možda i najduži blog koji sam napisala. Svaka slika (fotografija) vrijedi 1000 riječi, svaki video ima mnoštvo slika unutar sebe, a ovamo su gigabajti materijala. Pa vagajte. Ja sam se obogatila.