Protekla je neđelja dana otkako sam u Parizu, pa je red da se napravi još jedna retrospektiva. Prosto je nemoguće raditi to na dnevnom nivou, iako sam dobro počela sa prvim danom.
O nekim mjestima i iskustvima ću detaljnije pisati u posebnim objavama, jer to zaslužuju.
Lundi, 17 avril
Viđela sam danas na nekoj Facebook stranici objavu kako je proljeće stiglo u Pariz i pomislila:”Ne lažite!” Ne znam odakle meni ideja da će biti izuzetno toplo tokom mog boravka ovđe. Valjda gledajući sve u cvatu očekivah da će teksas jakna biti sasvim dovoljna, reda-radi. O, kako sam se samo prevarila. I dalje mi je odbojna pomisao da se sredinom maja u paklenu Podgoricu vratim sa kaputom.
Sve me je to natjeralo da uradim nešto što nikad ne radim na putovanjima – posjetim tržni centar ne bih li se malo utoplila. Bilo je tu nekoliko začkoljica. Mjesečna karta za javni prevoz u Parizu važi od 1. do 1. Sedmična karta za javni prevoz važi od poneđeljka do poneđeljka. Prilično sam iznenađena koliko su skupe karte. Kapa dolje Njemcima za mjesečnu od 9€. U junu prošle godine smo čak do Lübbenau išli iz Berlina uz tu mjesečnu i po Berlinu svuda. Francuzi, izgleda više cijene svoj prevoz. Kako i neće kad je svaka vožnja jedna predstava, théâtre des fous? Toliko inspiracije za stvaralaštvo i ozbiljna psihološka istraživanja bi se mogla sprovoditi samo u pariskom javnom prevozu. Zamislila sam film koji prikaže neku od tih bizarnih scena, a onda prati priču i kopa po psihologiji lika. Tragikomedija u malom.
Nego, da se vratim na priču… Gospoda Francuzi naplaćuju 30€ sedmičnu kartu. S tim da se i 5€ plaća kartica (jednokratno). Ali to nije sve. Ako potrčite odmah i budete nestrpljivi kao ja, daćete još 8€ za fotografiju koja se mora nalijepiti na kartu u 48h od kupovine.
💡Ako kupujete sedmičnu ili mjesečnu kartu za javni preovoz, možete ponijeti neku fotografiju formata identifikacionog dokumenta ili sa svojim pasošem otići u najbližu poštu i odraditi fotografiju za 0.20€. Zahvalite mi kasnije.
Međutim, ako ste duže u Parizu, zaista se isplati uzeti mjesečnu/sedmičnu. Kasnije dopuna ide vrlo elegantno i jednostavno. Kartica se prisloni uz mobilni telefon i plati se sa telefona (Apple Pay u mom slučaju). Kad uplata prođe, kartica se još jednom prisloni uz telefon i spremna je za korištenje.
Tako se ja sa Pont Cardinet uputih polako put Malesherbes, mahnuh gdinu Dumas i oposlih silnu logistiku, te nastavih dalje prema Westfield Forum des Halles. Usput sam napravila pauzu u La Coopérative i odradila mini vremeplov do devedesetih godina prošlog vijeka kad je krckao šećer pod zubima u palačinkama. Baba je pravila najbolje palačinke ikad, mogla sam 20 da ih pojedem, bez pretjerivanja. Nijesam ljubiteljica slatkog, ali palačinke… Grok.
Francuzi su obrnuli igricu i dodali još i maslac koji obožavam. Za najslađe od Pariza, osim mene sa beretkom i jednog momka iz komšiluka, proglašavam crêpes avec beurre et sucre. Ako do sada nijesam imala inspiraciju da napravim kuhinju (da, živim bez kuhinje), sad je imam – samo da bih spremala ove palačinke.
Zvijerala sam kroz Rue de Rivoli i laganeze produžila prema tržnom centru. Nije mi bilo dobro kad sam viđela to čudo iz kog sam izašla dva sata kasnije prilično razočarana izborom. Problem je do brze mode i oversized modela koji me preklope. Dakle, kad se vratim, počinjem da šijem svoju garderobu. Ne može ovako da se živi.
Osim odvratne garderobe, preklopila me je i obaveza da odem u nabakvu namirnica, pa sam u pauzi između šetnji oposlila i to. Moram primijetiti da nema nikakve drastične razlike u cijenama u marketima, čak su u Parizu povoljnije neke stvari. Poslije sto godina sam uzela da nešto skuvam i to mi je dalo elana da svoj dan nastavim prema Latinskoj četvrti. Malo mi se plakalo kad sam prošla pored Sorbone. Pitam se jesu li ti studenti svjesni i zahvalni što imaju priliku da tu studiraju. Razmišljala sam o tome kako bi izgledao moj život da sam tu studirala, što kopa po nekim egzistencijalnim nagaznim minama, ali nećemo ovog puta o tome.
Đir se nastavio pored Panteona koji mi je oduzeo dah. “Aux grands hommes la patrie reconnaissante”*, nego što. Dopunila bih im frazu sa “et grandes femmes.”**
Usputno je došla moja mala oda željama “Aux grands désirs ardents, le reconnaissant que je suis.”***
*Ovaj izraz, “Velikim ljudima zahvalna domovina”, je uklesan na fasadi Panteona u Parizu, koji je prvobitno bio crkva, ali je kasnije pretvoren u mauzolej za poznate francuske ličnosti.
**Bilo je već kritika na ovu temu, jer ‘grands hommes‘ ne uključuje žene koje su, svakako, dale svoj značajan doprinos društvu. Makron je 2018. najavio da će se među velikim imenima francuske istorije u Panteonu naći i Simone Veil, advokatica, političarka i aktivistkinja za ženska prava. I to je prvi slučaj od 2015. kad su prebačeni ostaci Geneviève de Gaulle-Anthonioz, Germaine Tillion i Jean Zay. Prije toga je još samo Marie Curie 1995.
***Ova fraza se sa francuskog može prevesti: “Velikim strastvenim željama, zahvalna ja sam”. Namjerno je zadržan pjesnički karakter.
Kad smo kod femmes, malko su se odužili u Jardines du Luxembourg, moje omiljeno mjesto prije nego sam došla u Pariz.
Taman što sam viđela Fontaine de Medicis, krenula da zagledam seriju skulptura slavnih kraljica i žena, pištaljke stražara su označavale kraj posjete, te su me noge dalje odvele do Notre-Dame de Paris. Ne znam što da kažem, osim da razumijem Igoa i da se divim kako restauracija teče i da se ovaj grad, konstruisan u mojoj glavi na osnovu književnosti, polako otkriva u ovom planu.
Restauracija nije nimalo lak zadatak, ali na okupu je tim najvećih stručnjaka koji imaju zadatak da Notr Damu vrate puni sjaj. Uspijevali su i ranije, uspjeće i sad. Oduvijek sam se divila restauratorima. Ako postoji Raj, neka im se sačuva neko dobro mjesto.
Dan je prošao u balansu ekstra i introspekcije, a Votre-Dame de Paris je pala s nogu.
Mardi, 18 avril
Uspjela sam nekako da poremetim svoj normalni ciklus sna na ovom putovanju. Iz nekog nepoznatog razloga, koji mi žešće ide na živce, ovđe spavam duže i idem na spavanje kasnije. Kad sam u Podgorici, obično je obratno – ustajem ranije i idem na spavanje ranije. Čitava ova promjena utiče na dinamiku mojih jutara, ali nije da ih ne koristim lijepo, ma koliko grinjala.
Nijesam jedina koja je vodila borbe to jutro. Sunce se borilo sa oblacima i bio je jedan sasvim solidan remiz. To mi nije smetalo da ponesem knjigu sa sobom i vratim se u Jardine de Luxembourg, nadajući se da će jedino ptice cvrkutati. Okej, cvrkutalo je i nešto ljudi, ali sve tolerantno i podnošljivo. Luksemburški vrt je takođe jedna mala pozornica za sebe, ali totalno drugačija od onog teatra iz metroa. Ovo je théâtre au chaises de jardin. Chaises de jardin, iliti kultne stolice koje se od još od 19. vijeka pojavljuju po pariškim parkovima prepoznate su kao simbol za život na otvorenom. Izuzetno su udobne i ima ih dovoljno slobodnih za prebaciti stvari, prebaciti noge. Ljudi ih podešavaju kako njima odgovara, a obično su postavljene oko fontane ili cvjetnog tepiha. Često se da neko viđeti kako čita knjigu, jede baget ili samo uživa u razgovoru sa prijateljima.
Dopada mi se ovaj sinhronicitet đe čitam knjigu čija je radnja smještena u Francuskoj. Mogu odmah da povlačim neke paralele, a mogu i da maštam o životu u džez eri pred svojim očima.
Vrijeme je prolećelo u društvu Ficdžeraldovih kreacija i uz domaći baget sve dok sat nije pokazao da je kranje vrijeme da krenem ka aerodromu i sretnem J. Plan je bio da naredna četiri dana provedemo zajedno. Udarile smo jak (turistički) tempo, koliko je jak mogao biti poslije dva pjata pašte i čaše vina. I meni je lično odgovaralo da posjetim što više znamenitosti dok smo zajedno, da to sve lijepo kamerom zabilježimo; a da se onda ja vratim svom ‘regularnom životu’ ovđe. Izuzetno je neobično putovanje na kom se ne slomiš da sve obiđeš za 4 dana i prelaziš 20+km. Doduše, za ova četiri dana i mi smo prelazile oko 15km, ali moj osjećaj je bio drugačiji. I tokom ta četiri dana sam se vraćala mjestima koja sam tokom prva tri dana viđela, jer baš bih tako i radila da živim ovđe. Pariz se samo čini kao ogroman grad, a opet… Pariz je svijet za sebe.
Najbolje me je pročitala jedna koleginica koja je rekla da se nada da ću se vratiti 13. maja, kako je i planirano. Viđela je da sam se poslije tri dana samo tako odomaćila. Pa… Ima još vremena da se nešto promijeni.
Želja za oživljavanjem boemske atmosfere odvela nas je prema Montmartru i bilo je nekih dogodvorština na putu do tamo (opet jedan mali teatar), a u najljepšem sjećanju ostala mi je jedna vesela bakuta koja je aplaudurala kad smo se napkon pokrenuli u autobusu. Njen prirodni entuzijazam razveselio je čitav autobus. Zaključujem da je metro znatno pouzdaniji prevoz od autobusa. Ali većina metroa ne pruža pogled na zavodljivost arhitekture, sa izuzetkom linije 6.
Noć smo završili u Les Amateurs, a tako smo i poručile dva svijetla mala na francuskom. Piva, dabome.
Mercredi, 19 avril
Kroasan, café crème i cijeđena pomorandža. Jeste, tipično jutro u Parizu, ovog puta gastronomski u Rue du Rocher. Noge su vodile ulicama, a oči pratile Place de la Concorde, Jardin des Tuileries, obalu Sene, jutarnje Sunce, razdragane trkače, vesele kik-boksere koji treniraju pored rijeke, mirnu, zelenu i čistu vodu, mostove pred nama, mostove u nama, vjetrove pred nama, bure u nama.
Bila je to lagana uvertira za unaprijed rezervisanu turu u Musée de l’Orangerie. Bila sam sigurna da ću vrisnuti od sreće kad vidim Monea uživo. Mogla bih se izgubiti u hipnotičkom snu impresionističkih prikaza prirode i radujem se posjeti Živerniju i Moneovoj kući, tj. bašti.
Muzej je, blago rečeno, oduševio. Osim u nekoliko navrata kad sam osjetila poriv da išamaram Pikasa. Držali su me Mone, Sezan, Renoar i Matis. A onda se u nekom trenutku zalećeh i put Matisa. Poštujem umjetničku slobodu, ali neki su prikazi… Sigurno ne mogu ostaviti ravnodušnim, dopadali se posmatraču ili ne. Interesuje me što im je bilo u glavama. I moja dilema da li su nedostatak tehnike pripisivali slobodi, kao kad ja ne znam da nacrtam mačku, ali zato se apstrakcijom lijepo igram; ili je to posebna bila vizija. Naravno da je bila posebna vizija, ali volim da zamišljam da nijesu umjeli da nešto izvedu i onda su nonšalantno povlačili linije i obmanuli čovječanstvo na taj način. Najfascinantnije mi je od svega što su im modeli bile često njihove ljubavnice. Što kaže J – “Ja bih ga ostavila da me je ovako naslikao.” Muzej svakako zaslužuje posebnu objavu, jer je bilo još iznenađenja pored pomenute gospode, a i vizije zaslužuju objašnjenje, iz perspektive onog što sam naučila; daleko od toga da (želim da) se igram istoričara umjetnosti.
Poslije Moneove zen sobe i upoznavanja sa durgim umjetnicima i sama sam bila u zenu.
Sljedeće nas je zvala jedna malko drugačija vrsta umjetnosti, ona inženjerska i arhitektonska, koja prkosno stoji tu već 134 godine, otporna na sve vremenske prilike i neprilike. Osjećam potrebu da zaćutim i samo se divim dok opčinjeno zvijeram dok se svijet snova i uspomena manifestuje u čulnom svijetu. Jer gradila sam ja ovaj grad dugo, vizuelizovala svijet Igoa, Dime, Balzaka, Hemingveja, de Bovoar, Flobera i drugih; ili sam upijala vizije s platna Vudi Alena, Žan-Luk Godara, Žan-Pjer Žunea koji su maestralno preslikali duh grada; i na kraju pripisala istu onu melodičnost šansona Dasana, Aznavura, Piaf, Brela, Bekoa, i malko klasičnijih poput Ravela.
Vratila sam se mislima kratko i na vrijeme kad sam dugo nosila jedan privjesak sa Ajfelovom kulom i čitav svijet gradila oko jedne osobe.
Mora se priznati da bi čitav prizor bio ljepši sa manjim gužvama, ali tvrdim da vrijedi sačekati red i osmotriti panoramu i ovaj momenat koji sam prethodno opisala, da je to mikro i makrokosmos ujedno, baš kao što smo i mi kao jedinke. Osim toga, lijepa je prilika da se osmotre s visine famozni arrondissements. Samo pazi u kom redu čekaš da kupiš kartu, jer ako se zezneš kao ja i J, moraćeš da ideš liftom umjesto da odabereš 674 stepenice. Ili nećeš.
Bilo kako bilo, mi smo se nagradile sa pomfritom (French fries, dabome) i jednim pivom uz obalu Sene, đe smo dogovorile krstarenje za istu noć.
Da bi kupile malo vremena i sagorele koju kaloriju, otišle smo do još jednog rimski inspirisanog zdanja – Trijumfalne kapije za koju smo dogovorile da je bolje posjetiti ujutru, kako bi na krstarenje stigle laganim hodom Šanzelizeom. I bi tako.
Oko 21h, Pariz nas je počastio živopisnim zalaskom Sunca u kontrastu sa hladnijim tonovima Sene i silueta dosanjanih snova umjetnika…
Za laku noć Ajfel je zasvijetlio kao ona iskra u nama kad se prespojimo na onostrani izvor napajanja.
* Fotografije u tekstu nijesu samo moje, već i pomenute J. kojoj ovom prilikom zahvaljujem.
Anima Mundi 
One thought on “Une semaine à Paris partie 1”