Nakon što su prva tri dana protekla intenzivno, sedmica se nastavila u istom duhu.
Jeudi, 20 avril
Ako smo juče preskočile stepenice do drugog sprata Ajfelovog tornja, danas smo svakako ispratile vrtoglavo-spiralne 284 do vrha Trijumfalne. J. je predvodila grupu koja se nekako našla za nama jakim tempom i nekoliko od njih zastalo je da uhvati vazduh i izdahne dio duše. Mi nijesmo odustajale od namjere da odamo čast kulturi revolucije i neznanim junacima, a mnoge takve ovaj svijet ne pamti. Sve me ovo pomalo tjera da preispitam definicije junaštva, a i društvenog poretka i ciklusa koji se ponavljaju jer iz njih ništa, izgleda, ne učimo. Ne dovoljno, svakako. Mogao bi jedan Rat i mir o ratu i miru, nećemo to ovđe i ne sad.
“For most of history, Anonymous was a woman”
Wirginia Wolf
Na 50 metara visine uživile smo se u ulogu režisera, pokušavajući sa amaterskom opremom ovjekovječiti atmosferu grada koji se pružao iza leđa. Ideje su bile lijepe, dok realizacija… Čujem kako kudi Alen Vudi.
Agenda je dalje diktirala nezaobilazni Luvr i zavirivanje u svaki kutak (poput Café Carrousel u Rue de Rivoli) na putu do najljepšeg muzeja na svijetu. Smjelo ovo tvrdim, bez da sam posjetila sve muzeje svijeta. Međutim, samo svodove da gledam, dovoljno je da me prožmu jake struje divljenja (umjetnicima i umjetnosti). Muzej se ne može za života obići i svaka moja riječ bi oskrnavila ono što je u ovom trenutku za mene neopisivo. Možda uspijem nešto pretočiti u riječi jednom kad se utisci slegnu.
Moram, pak, istaći da smo ovđe napravile kardinalnu grešku ne provjerivši radno vrijeme muzeja, tako da smo na raspolaganju imale da protrčimo u sat i pol, koliko se moglo protrčati. Kako kad svako djelo iziskuje pet minuta stajanja i čitavu jednu beskrajnost divljenja?
Obzirom na to da ćemo se Pariz i ja još družiti, imam vremena da ispravim počinjenu grešku. J, tebi ostaje da to učiniš tokom nekog sljedećeg randez-vous sa Parizom.
Mnogi od vas su me pitali (niko me nije pitao) koji mi je omiljeni dio Pariza. Osim da glupo i netačno odgovorim “svaki”, mogla bih to probati sročiti kao kutak pored Sene odakle se kroz krošnje breza i topola koje se njišu na proljećnom Suncu provijava autentična, hausmanska, arhitektura Pariza. E, baš je taj kutak krasio poslije-luvrsko popodne u jednoj spokojnoj promenadi prema Latinskoj četvrti.
Gledamo mi postere, gledaju oni nas. Knjige zovu sa svih strana ovih dana, ali mi smo odlučile da prelistamo poneku u Shakespeare and Company i prigrlimo jedan od izbora kao ‘morati imati’ suvenir. Moj je suvenir bio Kamijev Mit o Sizifu, dok je J. birala “Open Water” Caleb Azumah Nelsona. Moram priznati da uopšte nijesam oduševljena izborom i organizacijom u knjižari, da sam prethodno viđela mnogo slađe i bolje organizovane, na primjer u Rivoli ulici – Librairie Galignani.
Tipično štreberski od nas dvije, putanja se uz interesantne razgovore nastavila prema Notr Damu, Sorboni i Panteonu. Četvrt je bila živahna i mlada, kao i noć koja se suptilno spustila nad pariškim nebom. U nekom paralelnom univerzumu, lumpovale smo do zore. U ovom smo odšetale do sobička i završile veče uz grickalice, vino, šansone i limunadicu čije ime od sramote nećemo ovđe pominjati.
Vendredi, 21 avril
Rekoh već da smo se htjele diviti kulturi revolucije, pa je red bio da saznamo zbog čega se sva ‘prašina podigla’. Nije da jedna revolucija ne bi dobro došla i našem društvu, ali avaj. Građanska svijest miljama daleko i dok ne dođe voda do poda.
Versaj me i nije toliko oduševio koliko sam očekivala. Luvr je podigao visoke standarde, što da se radi. Zamišljala sam kakav im je bio život tada i što će im 2300 soba. I dan danas se vidi taj raskoš. Razmjenjivale smo mišljenja i pretpostavile da su se prežderavali po vas bijeli dan, a kako bi koje umjetničko djelo došlo, nakon već bogatih zidova i dekoracija; vjerovatno su bili u fazonu “Daj… Okači to u tu šupu tamo.” Vjerovatno nijesu dovoljno, ako su i uopšte, cijenili ono što su imali, jer su rođeni sa uvjerenjem da im to sve pripada. Jeste teška generalizacija, sigurno nijesu svi na dvoru živjeli tako, ali mislim da su se i tada, kao i danas više divili posjetioci sa strane.
Zvučim kao da me nije oduševio uopšte. Naravno da jeste. I ja bih im dala da jedu kolače, samo da se uvalim u tirkizni salon. J. je našla svoj, žuti.
Mogla sam i ovđe samo u lustere i plafone zvijerati i u 20-30 posjećenih soba, definitivno jesam. Bio bi dobar trening posjetiti sve te silne sobe. Drsko je imala godina koliko Versaj salona. Ali, avaj. Dobar dio Vesaja, pak, zatvoren je za javnost, o čemu odlučuje menadžment tim palate u saradnji sa Ministarstvom kulture Francuske. Sjaj i ekstravaganca se mogu viđeti i poslije više od 230 godina sa mrvom relikvija pod okom javnosti.
Dovoljno da se umorimo posjete i pauza “Let theam eat baget sa puterom i džemom” je bila i više nego zaslužena.
Promenada vrtovima djelovala je terapeutski. Umijeće hortikulture izjednačavam sa umijećem življenja i ne bih se bunila da svako jutro kroz prirodom dane, a čovjekovom rukom oblikovane, đardine ‘moram’ prolaziti. U nekoliko navrata čule su se fanfare i čekala sam da prošlost oživi pred čulima. Još malo magije Versaja šetnjom smo upile prije povratka za Pariz, neđe oko 6 popodne.
Tamo nas je dočekalo toplije vrijeme, zlatni sat, Sveta Sulpicija i Luksemburška bašta, pica Napoli i italijansko vino. Opet sam se kod Italijana osjetila kao kod kuće. Iz nekog razloga su nam se obratili na italijanskom i razgovor je prirodno nastavljen na tom jeziku. Kažem opet, jer nakon avantura u Briselu toplina restorana jednog Sicilijanca i njegova ljubaznost djelovala je kao zagrljaj poslije jedne agonije. Kad smo kod avanture, 1 Ja: 1 Univerzum. Umjesto jedan dan tada posjete Parizu, jedan mjesec je sad.
Šetnja do sobička i prijatna svježina vazduha uz još prijatnije razmjene ideja bile su idealne da se završi i ovaj dio sedmice i polako pripremi za vikend.
Samedi, 22 avril
Subota je dan kad se J. vraćala kući i na našoj listi želja bilo je još nekoliko stvari za odraditi. Jedna od njih je slanje razglednica, tako da smo se od ranog jutra bacile na potragu za odgovarajućom. Suvenira, srećom, ima na sve strane. Međutim, sa razglednicama izgleda ne prodaju i poštanske markice. One se kupuju u najbližoj pošti i nijesu nimalo jeftine. Nije mi najjasnija ova komplikacija, ali slanje razglednica je tradicija i nema tu što dalje.
Razglednice smo pisale uz kafu, macarons, pain au chocolat i Notre Dame dezert u A. Lacroix Pâtissier. Mislim da je to bio trenutak u kom sam shvatila koji je moj omiljeni dio Pariza. Svjetlost se lijepo igrala sa krošnjama, Senom i fasadama gracioznih zdanja. Macarons me uopšte nijesu oduševili, kao što sam i mislila da neće. Ali dezert Notre Dame jeste i preporučila bih da se proba..
Ne znam da li A. Lacroix ima neke veze sa Alexandre Lacroix, moram ih pitati sljedeći put kad odem, jer sigurno ću se vratiti. Mjesto je slatko i rado ću piti kafu sa pogledom.
Tragom proljeća, božura, ruža, suncokreta, prolistalog drveća, gramofonskih ploča, polovnih knjiga, starih zastava, novih ideja, uskih sokaka, antikvarnica i mirisa u vazduhu, kilometri su se nanizali sve dok nije došlo vrijeme da se krene prema aerodromu. Izmijenjeni red vožnje usljed renoviranja dijela pruge natjerao nas je da krenemo ranije i krenusmo dovoljno rano, ali izgleda ne dovoljno da se izbjegne agonija zvana propusti aerodromi i naša nacionalna avio-kompanija. J. je, srećom, uspjela da dobije svoje mjesto uprkos prebukiranosti. Kofer je našao svoj put nekoliko dana kasnije, a mi do Evrope, kako smo krenuli, nećemo nikad.
Ostatak mog dana obojale su obaveze i pisanje uz vino.
Dimanche, 23 avril
Napokon sam našla mantil i srećna sam zbog toga. Dani su postali logistički podnošljiviji zahvaljujući toj činjenici. Volim što ovamo neđeljom sve radi i što mogu sve rasterećeno da stignem. Vjerovatno se poslodavci drugačije ophode prema svojim radnicima. Ćaskala sam sa ljubaznim momkom u prodavnici koji je znao nekoliko riječi našeg jezika i kaže da rade svakog dana, ali on ima dva dana slobodna. Rasterećujuće za potrošače, u svakom slučaju, a bolje za ekonomiju.
Tako osvježena pratila sam muziku uličnih svirača pored opere Garnier, zrake sunca uz Senu, kroz 4. arrondissement, Hôtel de Ville koji je već u znaku Olimpijskih igara koje će se sljedeće godine održati u ovom gradu.
Ovđe kiša i sunce rade na smjene i dok sam ja śela da odmorim uz palačinke i kafu i zapišem ponešto, omdorilo je i sunce, kiša je odigrala svoj ples. I samo da vam kažem da uopšte nije izromantizovan Pariz po kiši. Maestralan je.
Sunce se brzo vratilo sa pauze i šetnju je bilo prijatno nastaviti uz prateće vokale kiše i uz takvu muzikalnost, noge su ljubile drugu obalu Sene.
* Fotografije u tekstu nijesu samo moje, već i pomenute J. kojoj ovom prilikom zahvaljujem.
Anima Mundi 