Mogu samo zamisliti koliko je teško biti podstanar sopstvene duše i plaćati rentu nekom drugom ko je posjeduje.
A ne žive li mnogi tako?
Zamislim samo jednu dušu u tako skučenoj garsonjeri svijesti čiji su vlasnici kapitalizam i/ili društvo. I svakodnevno te ubjeđuju da je ta garsonjera i njen raspored baš takav kako su oni zamislili da treba biti. I ti misliš da treba.
Ili tek one u nekom suterenu s malo zraka Sunčevog iz malenih prozora što dopiru tek toliko da signaliziraju postojanje svijeta vanka. Ali rekli su ti da je taj suteren odličan. Renta do kraja života, isplaćivana u dnevnim ratama više nego povoljno i gratis briga i zabadanje nosa u taj tvoj kutak kao režija… Mrežne će gubitke svijesti nadoknaditi društvo. Ponekad će ti ugasiti protok misli, napon kreativnosti i napomenuti te da bivstvuješ zarad plaćanja onih računa koje su ti namijenili.
A ti u najboljem slučaju razmišljaš i katkad sanjaš o rušenju zida, o terasi, o novoj sobi, o prozoru, o novom lusteru, o kući, o kampovanju i spavanju pod nebeskim svodom, o tome da ti je čitav svijet dom, o bašti, o obnovljivim izvorima misli i kreativnog napajanja…
Nego suludo ti izgledaju oni što slobodno i lepršavo hodaju jedva dodirujući tlo i utješiš se svojom normalnošću pa se ogrneš ćebetom koje ti kapitalizam tutne, a društvo šapne da se zamotaš, da se njime pokriješ, jer kako ćeš s nagom dušom, zaboga, kroz život?
I tebi bude lakše. Nasmiješ se svim onim pajacima, čine ti se kao beskućnici, lutajući sanjari i zadužujući se opet za to ćebe ogrneš se, jer svi ga imaju. Pa te zasvrbi svaki taj kutak duše i svijesti, a pomenuti duo ti sprema još jedan recept koji ćeš skupo platiti i namazati sopstvenu dušu njime.
Sve što treba je da se preneš iz tjeskobe otetog ti uma i da svoje tijelo načiniš domom po svojoj mjeri. Zadužiš se na konto te zone komfora. Kamata uključivanje mozga i avans malo hrabrosti. I eto. Žirant ti ne treba.
Vlasnik si sebe.
Podstanar sopstvene duše
Anima Mundi 