Nije kao da sam se prvi put zatekla na mjestu odakle pogled pršti na sve ono pod, ispred, ili iza mene. Ali svakog puta dah zastane prije nego se otpusti nježno kao proljećni povjetarac i vine se u nebeske visine. Nije taj pogled nikad isti, iako je tako dobro poznat, a mnogo voljen. Poljuljaju me te visine do srži bivstvovanja i ne želim da se spustim. Ne želim, jer lijepo je, kristalno jasno i spokojno tu đe sam.
I ta zabranjena pjesma… Više puta otpjevana, svakog puta se nastavi strofa kod koje smo stali prošlog puta; jedino refren uvijek ostane isti, onaj s tužnim krajem.
U pauzama između nota zastanem da osjetim da li ću postati ptica koja će neminovno jugu otići, ili ću produbiti korijenje svoje biti do neke granice pakla. A onoliko koliko korijenje ide dublje, toliko ptica leti više.
Što god da odaberem, nosim dio tebe sa sobom, ispod krila ptice ili u zemlju s korijenjem. Što je deset godina naspram vječnosti? Isti onaj jedan milisekund naspram deset godina. Baš onaj milisekund koji je bio blizu nirvani i prvi koji će mi proletjeti pred očima jednom kad krenem na put s kojeg se neću vratiti, kad kupim ili dobijem kartu u jednom smjeru i spakujem samo jedan kofer uspomena od kojih će ostati trag samo u slovima spašenim od potopa jedne duše i dio tebe koji uvijek sa sobom nosim, ispod krila.
Jednom kad me taj jug dočeka, a nema juga bez istoka, śevera i zapada, otvoriću vrata u svježem ljetnjem sutonu koji najavljuje melanholičnu jesen i čuće se prećutane note na klaviru. I mahnuću nirvani opet tad.
Na vrh brda…
Anima Mundi 